Sažetak
Uvod: Osobe oboljele od epilepsije imaju značajno višu prevalenciju psihičkih poremećaja u usporedbi s općom populacijom. Psihijatrijski komorbiditet prisutan je u više od trećine osoba s epilepsijom, znatno narušava kvalitetu života, povećava rizik od suicida te otežava adherenciju i optimalno doziranje antiepileptičke terapije. Dvosmjerni odnos epilepsije i psihičkih poremećaja, zajedno s potencijalnim psihotropnim nuspojavama antiepileptika, zahtijeva multidisciplinarni pristup liječenju. Prikaz slučaja: Prikazujemo pacijenticu u ranim tridesetim godinama koja se od epilepsije liječi 11 godina. Unatoč terapiji levetiracetamom u visokoj dozi, bilježi do šest epileptičkih napadaja godišnje. Upućena je na psihijatrijski pregled zbog anksiozno-depresivnih smetnji, pri čemu treba uzeti u obzir i poznati psihotropni potencijal levetiracetama koji u dijela pacijenata može inducirati ili pogoršati depresiju, anksioznost i afektivnu labilnost. U kliničkoj slici dominiraju sniženo raspoloženje, tjeskoba, afektivna labilnost, socijalno povlačenje te povremene kompulzije i nametnute misli. Inicijalno je preporučeno uvođenje vortioksetina i kvetiapina, međutim, nadležni neurolog isključuje navedenu terapiju zbog zabrinutosti oko utjecaja na epileptogeni prag. Pacijentica je potom upućena kliničkom farmakologu. Rasprava: Ovaj slučaj otvara nekoliko ključnih pitanja koja će se detaljnije obraditi u radu: 1. koliko su SSRI antidepresivi doista sigurni kod osoba s epilepsijom i postoji li njihov mogući protektivni učinak putem serotoninergičnih mehanizama; 2. kakav je stvarni epileptogeni potencijal kvetiapina u usporedbi s drugim antipsihoticima; 3. u kojoj mjeri psihijatrijske nuspojave antiepileptika pridinose kliničkoj slici i treba li razmotriti zamjenu antiepileptika; 4. kako uspostaviti učinkovit model multidisciplinarne suradnje psihijatra, neurologa i kliničkog farmakologa u svakodnevnoj praksi. Zaključak: Visoka prevalencija psihijatrijskih komorbiditeta kod epilepsije i složenost farmakokinetičkih interakcija zahtijevaju sustavan, multidisciplinarni pristup. Razvoj jasnih interdisciplinarnih smjernica omogućio bi sigurnije i učinkovitije liječenje psihičkih poremećaja bez kompromitiranja kontrole epilepsije.