Sažetak
Cilj rada jest prikazati slučaj pacijentice hospitalizirane zbog depresivne dekompenzacije psihotičnog intenziteta, a u kontekstu patološkog žalovanja nakon smrti oca, te analizirati psihodinamske mehanizme koji sudjeluju u nastanku simptomatike. Sadašnja depresivna epizoda počinje uslijed majčinih učestalih odlazaka bratu, koji je dobio dijete. Iako je zbog toga bila sretna, majčini odlasci doveli su do osjećaja usamljenosti i napuštenosti. Otac je preminuo prije dvije godine te su psihotični elementi bili obilježeni slušnim halucinacijama u obliku glasa pokojnog oca. Odnos s ocem opisuje bliskim, ali ambivalentnim, obilježenim istodobno ljubavlju i nerazriješenom ljutnjom. Navodi da nikada nije u potpunosti prihvatila očevu smrt te smatra da su sadašnje tegobe odgođena reakcija žalovanja. U vrijeme očeve smrti bila je suočena s brojnim životnim stresorima, zbog čega nije imala dovoljno prostora za proživljavanje i obradu gubitka objekta. Iz psihodinamske perspektive slučaj se može razumjeti kao oblik patološkog žalovanja u kojemu izgubljeni objekt nije psihički napušten, već ostaje prisutan kroz halucinatorni doživljaj. Očev glas predstavlja introjektirani objekt koji održava vezu s pokojnikom, dok sadržaj halucinacija upućuje na unutarnje konflikte i potisnute impulse. Zbog ambivalentnog odnosa prema ocu, osjećaji ljutnje i agresije nisu mogli biti otvoreno izraženi te su se nakon njegove smrti okrenuli prema vlastitom Ja. Depresivna simptomatika može se razumjeti kao izraz autoagresije, odnosno agresivnih osjećaja koji su se, zbog nemogućnosti usmjeravanja prema objektu, okrenuli prema vlastitom Ja i manifestirali kroz krivnju i samookrivljavanje. Tijekom liječenja došlo je do postupnog povlačenja halucinacija, uz istodobnu pojavu tuge, plačljivosti i anksioznosti, ali i poboljšanja općeg funkcioniranja. Takav razvoj može se tumačiti kao prelazak iz psihotične obrane prema zdravijem procesu žalovanja i emocionalne integracije gubitka.
