Sažetak
Dijagnoza ADHD-a u dječjoj i odrasloj dobi često se postavlja na temelju subjektivnih pritužbi na pažnju, organizaciju, planiranje, prokrastinaciju i izvršno funkcioniranje, pri čemu se nedovoljno provjeravaju heteroanamnestički podatci, razvojna anamneza te značenje roditeljskih ili pacijentovih navoda o kognitivnim teškoćama. Prisutnost simptoma nalik na ADHD nije isto što i prisutnost ADHD-a jer su simptomi poput prokrastinacije, teškoća učenja, lutanja pažnje, teškoća pamćenja, organiziranja i planiranja zajednički različitim kliničkim stanjima (poremećaji ličnosti, depresivni poremećaji, anksiozni poremećaji, drugih neurorazvojni poremećaji). Cilj je ovoga prikaza istaknuti važnost diferencijalne dijagnostike kod pacijenata koji se javljaju zbog sumnje na ADHD, osobito kada klinička slika uključuje izostanak ranijih razvojnih dijagnoza te moguće neuropsihološke, medicinske ili dodatne neurorazvojne čimbenike. U sva tri slučaja raspravlja se o nedostatcima u diferencijalnodijagnostičkoj obradi koji su doveli do zaključka o ADHD-u. Prikazani slučajevi naglašavaju da se pažnja i izvršno funkcioniranje moraju procjenjivati u širem razvojnom, emocionalnom, neuropsihološkom i medicinskom kontekstu te da je važna usklađenost stručnjaka uključenih u dijagnostički proces. Neslaganje među stručnjacima može biti klinički važan signal da je potrebno dodatno razjasniti etiologiju teškoća prije donošenja zaključka o ADHD-u. U izlaganju se prikazuje kako razvojni tijek, heteroanamnestički podatci i neuropsihološka procjena mogu pomoći u razlikovanju teškoća koje proizlaze iz ličnosti, drugih psihičkih stanja, somatskih čimbenika i neurorazvojnog profila. Poseban naglasak stavlja se na doprinos neuropsihološke procjene u integraciji kliničke slike, osobito u odnosu na uobičajenu psihološku procjenu. Diferencijalna dijagnostika kod odraslih osoba bez ranije povijesti liječenja ADHD-a treba uključivati neuropsihološku procjenu (koja mora imati razvojnu anamnezu, heteroanamnezu, školsku ili radnu dokumentaciju, procjenu komorbidnih psihičkih i somatskih stanja) te psihijatrijski pregled uz integraciju neuropsihološkog nalaza. Takav pristup smanjuje rizik od pogrešne dijagnoze i neadekvatnog liječenja te potiče kvalitetniju multidisciplinarnu suradnju.
