Sažetak

Cilj je ovoga rada objasniti zašto kockarskom umu koji funkcionira tako da barata poluinformacijama – koje stvara iz percepcije, a ne iz mišljenja pojma – treba napor. Radi se o empirijskim podatcima i opservacijama stečenima u dugogodišnjem radu s kockarima koje se kroz pojmovne analize i zaključke u ovom radu sintetizira u apstraktne i univerzalne zaključke, prema načelima eksperimentalne filozofije. Mnogo je točnije reći da se, u kockara, radi (najčešće) o zdravim osobama koje adaptiraju svoj razum prividom i apsurdom, a ne o bolesnim osobama. Dolazi se do zaključka da je nužna višeslojna obrada kockarske osobnosti kroz moralne filtre postojanja, u kojima se naporom i logički raščlanjuje istina od neistine, koji kockara stavljaju u centar svog bivanja (autonomija, autarkija), nasuprot ugodi, besmislu i ropskoj svijesti. Ovisnici o nesupstancijalnim modelima memorijskoga modeliranja (kocka, videoigre) rabe pojam „kulture“ kao u svim civilizacijama do sada, pa tako i u postmodernizmu, kroz „sustave dresure“, učeći i vježbajući discipline koje su im nužne za preživljavanje, kao i svaki ne-ovisnik. Jedina je razlika danas u tome što su kulturni obrasci koji se prenose iz generacije u generaciju, ta važna životna spoznajna i moralna pravila, marketinški obrađena u nekom obliku pseudointelektualnoga rada u kojemu je naglašena ludenačka forma.