Sažetak
Narcizam se u novije vrijeme sve češće razmatra u psihijatrijskoj literaturi, prije svega jer se nalazimo u dobu kada je izrazito raširen te se često se vidi kod osoba na vodećim funkcijama tako da za neke postaje model poželjnog ponašanja. Patologija narcizma se počinje intenzivnije proučavati početkom 20. stoljeća te kulminira radovima Kohuta i Kernberga. Prema mnogim istraživanjima prevalencija narcističkog poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznosi 1 % što je veliki broj, no s druge strane dijagnoza narcističnog poremećaja u kliničkoj praksi rijetko se postavlja. Dijagnoza je iznimno složena, te je teško povući granicu između normalnog i patološkog narcizma, a dodatne komplikacije izaziva nedovoljan naglasak u stručnoj literaturi na dva tipa ovog poremećaja: vulnerabilni i grandiozni. Liječenje poremećaja iznimno je dugotrajno i zahtjevno prije svega zbog izostanka uvida pacijenta kao i zbog njegove usmjerenosti na međuljudske odnose. Terapijski izbor kojim bi se moglo pomoći ovim osobama da osvijeste svoje stanje te ga kontroliraju kako bi im se omogućilo stvaranje zdravih međuljudskih odnosa je psihoterapija, što individualna, što grupna. U ovom je radu naglašen grupni rad koji bi narcističnim pacijentima empatijom koja se stvara u grupama i kohezijom koja je esencijalna za integraciju narcističnog pacijenta pomoglo izgraditi manjkave intrapersonalne strukture, a dinamikom grupnog rada i povratnom vezom (feedback) pokazati kako svojim ponašanjem utječe na druge.